Strahovi su prirodan dio dječjeg razvoja. No kada postanu intenzivni, dugotrajni ili počnu ograničavati svakodnevni život djeteta, važno je razumjeti što se događa i kada je korisno potražiti podršku dječjeg psihologa.
Gotovo svako dijete u nekom razdoblju odrastanja razvije određene strahove. Neka se djeca boje mraka, neka ne žele spavati sama, neka teško podnose odvajanje od roditelja, a neka osjećaju strah od škole, neuspjeha ili novih situacija.
Roditelji se tada često pitaju trebaju li dijete ohrabrivati, čekati da strah prođe sam od sebe ili potražiti stručni savjet.
Odgovor ovisi o dobi djeteta, intenzitetu straha, trajanju teškoće i tome koliko strah utječe na djetetovu svakodnevicu.
Zašto se kod djece javljaju strahovi?
Strah je osnovna emocija koja ima zaštitnu funkciju. On djetetu pomaže prepoznati opasnost i tražiti blizinu odrasle osobe kada se osjeća nesigurno.
Kod djece se strahovi često javljaju zato što se njihov mozak, emocionalna regulacija i razumijevanje svijeta još razvijaju. Dijete može snažno reagirati na situacije koje odraslima izgledaju bezazleno, ali su njemu nove, nepoznate ili teško razumljive.
Važno je znati da dijete strah najčešće ne bira i ne glumi. Čak i kada se roditelju čini da „nema razloga za strah”, djetetov doživljaj može biti vrlo stvaran.
Koji su strahovi česti u dječjoj dobi?
Različiti strahovi mogu se pojaviti u različitim razvojnim razdobljima. Neki se javljaju spontano, neki nakon neugodnog iskustva, a neki kao odgovor na promjene u obitelji, vrtiću ili školi.
Strah od odvajanja
Dijete se može bojati da će roditelj otići, da se neće vratiti ili da će se roditelju nešto dogoditi. Takav strah često se vidi kod polaska u vrtić, školu ili u situacijama kada dijete treba ostati s drugom osobom.
Strah od mraka i spavanja samo
Mrak, tišina i odvajanje prije spavanja mogu kod djece pojačati osjećaj nesigurnosti. Dijete tada može tražiti roditelja, odgađati odlazak u krevet ili se često buditi tijekom noći.
Strah od nepoznatih ljudi i novih situacija
Neka djeca trebaju više vremena da se opuste u novom prostoru, pred nepoznatim odraslima ili u većoj skupini djece. To ne mora biti problem, ali može postati teškoća ako dijete zbog straha stalno izbjegava nove situacije.
Strah od škole, pogreške ili neuspjeha
Školska djeca mogu razviti strah od odgovaranja, testova, ocjena, pogreške ili reakcije učitelja i vršnjaka. Ponekad se taj strah pokazuje kroz odbijanje odlaska u školu, bolove u trbuhu ili izrazitu napetost prije nastave.
Strahovi nakon stresnog događaja
Nakon bolesti, gubitka, razvoda roditelja, preseljenja, sukoba ili neugodnog iskustva dijete može postati opreznije, povučenije ili emocionalno osjetljivije nego prije.
Kada je strah razvojno očekivan?
Razvojno očekivani strahovi obično su povremeni, povezani s određenom dobi ili situacijom i postupno se smanjuju kada dijete dobije podršku, iskustvo i osjećaj sigurnosti.
Primjerice, dijete se može bojati mraka, ali uz umirujuću rutinu, noćno svjetlo i prisutnost roditelja postupno počinje lakše zaspati. Ili se može bojati prvih dana vrtića, ali s vremenom razvije povjerenje u odgajatelje i prostor.
Dijete ne prestaje osjećati strah zato što mu kažemo da se nema čega bojati. Najviše mu pomaže odrasla osoba koja razumije njegov osjećaj, ostaje smirena i postupno mu pomaže razviti sigurnost.
Kada strah postaje znak da dijete treba podršku?
Strah postaje razlog za dodatnu pažnju kada je toliko snažan da dijete zbog njega izbjegava svakodnevne aktivnosti, teško se smiruje ili se teškoće šire na više područja života.
Razgovor s dječjim psihologom korisno je razmotriti ako:
- strah traje dulje vrijeme bez poboljšanja
- dijete zbog straha izbjegava vrtić, školu, spavanje ili druženje
- strah se pojavljuje svakodnevno ili vrlo često
- dijete se teško odvaja od roditelja
- javljaju se bolovi u trbuhu, glavobolje, mučnina ili nesanica
- dijete često traži razuvjeravanje, ali se brzo ponovno uznemiri
- strah utječe na obiteljski ritam i svakodnevno funkcioniranje.
Važno je promatrati ne samo što dijete govori, nego i kako se ponaša. Djeca često ne znaju jasno reći da su tjeskobna, ali to mogu pokazati kroz plač, ljutnju, odbijanje, povlačenje ili tjelesne tegobe.
Kako roditelj može pomoći djetetu koje se boji?
Prvi korak je prihvatiti djetetov osjećaj, čak i onda kada se roditelju čini da je strah pretjeran. Prihvaćanje osjećaja ne znači popuštanje u svemu, nego poruku da dijete nije samo sa svojim strahom.
Umjesto rečenica poput „nemaš se čega bojati” ili „to nije ništa”, korisnije je reći:
- „Vidim da te ovo jako plaši.”
- „Tu sam i pomoći ću ti da se smiriš.”
- „Možemo zajedno napraviti mali korak.”
- „Ne moraš odmah biti hrabar, možemo vježbati polako.”
Takve rečenice djetetu pomažu osjetiti sigurnost i uče ga da se s neugodnim osjećajima može nositi uz podršku.
Postupno suočavanje umjesto naglog prisiljavanja
Kada se dijete nečega boji, roditelji ponekad pokušavaju riješiti problem naglim izlaganjem: „Moraš to napraviti i gotovo.” Međutim, naglo prisiljavanje može dodatno pojačati strah i narušiti djetetov osjećaj sigurnosti.
S druge strane, potpuno izbjegavanje svega čega se dijete boji također dugoročno ne pomaže, jer dijete ne dobiva priliku razviti iskustvo da se može nositi sa situacijom.
Najčešće pomaže postupno suočavanje, uz podršku odrasle osobe i male korake.
Imenujte strah
Pomozite djetetu riječima opisati što osjeća i u kojoj situaciji mu je najteže.
Dogovorite mali cilj
Cilj treba biti dovoljno malen da ga dijete može pokušati bez prevelikog pritiska.
Pohvalite trud
Pohvalite pokušaj, hrabrost i napredak, čak i kada dijete još nije potpuno prevladalo strah.
Što najčešće ne pomaže?
Roditelji najčešće reagiraju iz brige i želje da djetetu bude lakše. Ipak, neke reakcije mogu nenamjerno pojačati djetetovu napetost.
Kod dječjih strahova obično ne pomaže:
- posramljivanje djeteta zbog straha
- uspoređivanje s drugom djecom
- ismijavanje ili umanjivanje osjećaja
- prijetnje i kazne zbog izbjegavanja
- pretjerano razuvjeravanje bez stvarnog slušanja
- potpuno izbjegavanje svih situacija koje izazivaju strah.
Djetetu je potrebna ravnoteža između razumijevanja i postupnog ohrabrivanja. Poruka treba biti: „Vjerujem da možeš, ali ne moraš kroz to prolaziti sam.”
Kako dječji psiholog može pomoći?
Dječji psiholog pomaže razumjeti što se nalazi iza djetetova straha, kako se strah održava i što roditelji mogu učiniti kako bi djetetu pružili sigurnu i učinkovitu podršku.
U radu s djecom često se koriste razgovor, igra, crtež, priče, slikovnice i drugi načini izražavanja koji su djetetu bliski. Cilj nije samo „ukloniti strah”, nego pomoći djetetu razviti osjećaj sigurnosti, emocionalnu regulaciju i povjerenje u vlastite sposobnosti.
Roditelji pritom dobivaju smjernice kako reagirati u svakodnevnim situacijama, kako razlikovati podršku od pretjeranog zaštićivanja i kako postupno pomoći djetetu da se suoči s onim što ga plaši.
Više o stručnom radu i pristupu možete pročitati na stranici Žana Pavlović – dječja psihologinja .
Kada treba reagirati odmah?
Iako su mnogi dječji strahovi razvojno očekivani, postoje situacije u kojima nije dobro čekati.
- dijete govori da se ne osjeća sigurno
- spominje samoozljeđivanje ili da ne želi živjeti
- pokazuje izrazito rizično ponašanje
- doživjelo je nasilje, prijetnje ili traumatski događaj
- strah potpuno onemogućuje normalno funkcioniranje.
Zaključak: strah nije slabost, nego poruka
Strahovi kod djece ne znače da je dijete slabo, razmaženo ili nedovoljno hrabro. Strah je poruka da se dijete u nekoj situaciji ne osjeća sigurno ili da mu je potrebna podrška kako bi razvilo nove načine suočavanja.
Roditeljska smirenost, razumijevanje i postupno ohrabrivanje mogu puno pomoći. No ako strah traje, pojačava se ili počinje ograničavati dijete u svakodnevnom životu, razgovor s dječjim psihologom može biti važan korak prema razumijevanju i rješenju.
Dijete ne treba prestati osjećati strah da bi bilo hrabro. Hrabrost se razvija onda kada dijete, uz sigurnu podršku, napravi mali korak unatoč strahu.
Brinu vas strahovi kod vašeg djeteta?
Ako primjećujete da se dijete često boji, teško se odvaja, izbjegava svakodnevne aktivnosti ili se promijenilo u ponašanju, razgovor sa stručnom osobom može pomoći razumjeti što se događa i kako mu pružiti podršku.
Tekst je informativnog karaktera i ne može zamijeniti individualnu psihološku procjenu, savjetovanje ili stručnu pomoć u kriznim situacijama.