Promjene u djetetovu ponašanju ne znače uvijek da postoji ozbiljan problem. Ipak, kada teškoće traju, pojačavaju se ili počnu utjecati na svakodnevni život, razgovor s dječjim psihologom može pomoći djetetu i roditeljima.
Svaki roditelj želi da njegovo dijete odrasta sigurno, zadovoljno i emocionalno stabilno. Međutim, odrastanje uključuje brojne promjene, strahove, razočaranja i razvojne izazove s kojima se dijete ponekad teško nosi.
Roditelj tada može primijetiti promjene u ponašanju, raspoloženju, spavanju, školskom uspjehu ili odnosima s vršnjacima. Često se pojavljuje i pitanje:
Ne postoji jedno pravilo koje vrijedi za svako dijete. Važno je promatrati koliko dugo određena teškoća traje, koliko je intenzivna i ometa li dijete u svakodnevnom funkcioniranju.
Odlazak psihologu ne znači da je s djetetom nešto „pogrešno” niti da su roditelji u nečemu podbacili. Traženje stručnog mišljenja može biti odgovoran korak prema boljem razumijevanju djetetovih potreba.
Koji znakovi mogu pokazivati da je djetetu potrebna podrška?
Pojedinačna promjena najčešće nije dovoljan razlog za zabrinutost. Pozornost je osobito važna kada se više znakova pojavljuje istodobno, kada traju dulje vrijeme ili postaju sve izraženiji.
Nagle ili dugotrajne promjene u ponašanju
Djeca tijekom odrastanja prirodno mijenjaju interese i način ponašanja. Ipak, nagla promjena koja traje može biti znak da se dijete suočava s nečim što ne zna objasniti ili izraziti.
Roditelji mogu primijetiti da dijete:
- postaje izrazito povučeno ili šutljivo
- češće reagira ljutnjom ili agresivnošću
- izbjegava aktivnosti u kojima je prije uživalo
- ne želi provoditi vrijeme s prijateljima
- pokazuje ponašanja koja nisu bila uobičajena.
Takve promjene nisu nužno znak ozbiljnog problema, ali su poziv roditelju da zastane, razgovara s djetetom i prati što se događa.
Izraženi strahovi i tjeskoba
Strahovi su dio dječjeg razvoja. Mlađa djeca mogu se bojati odvajanja, mraka ili nepoznatih ljudi, dok se kod starije djece mogu pojaviti strahovi povezani sa školom, uspjehom i prihvaćanjem među vršnjacima.
Stručna procjena može biti korisna kada strah postane toliko intenzivan da dijete izbjegava školu ili vrtić, teško se odvaja od roditelja, ne može zaspati ili se često žali na bolove u trbuhu, glavobolju i druge tjelesne tegobe bez jasnog zdravstvenog uzroka.
Poteškoće u školi ili vrtiću
Pad školskog uspjeha nije uvijek posljedica nedostatka interesa ili truda. Iza njega mogu stajati poteškoće s koncentracijom, stres, nesigurnost, strah od pogreške, problemi s učenjem ili narušeni odnosi s vršnjacima.
Obratite pozornost ako dijete iznenada odbija odlazak u školu, često govori da ništa ne može, teško izvršava obveze ili je prije odlaska u školu vidljivo uznemireno.
Učestali i intenzivni emocionalni ispadi
Djeca tek uče prepoznati, razumjeti i izraziti svoje osjećaje. Povremeni ispadi ljutnje, frustracije ili plača očekivani su, osobito u mlađoj dobi.
Podrška može biti potrebna kada su reakcije vrlo snažne, događaju se često, dugo traju ili dijete teško ponovno uspostavlja mir. Važno je razmotriti i odgovaraju li reakcije djetetovoj dobi i situaciji koja ih je potaknula.
Promjene nakon stresnog ili bolnog događaja
Razvod roditelja, gubitak bliske osobe, bolest, preseljenje, promjena škole, dolazak novog člana obitelji ili izloženost sukobima mogu značajno utjecati na djetetov osjećaj sigurnosti.
Neka djeca reagiraju odmah, dok druga teškoće pokažu tek nakon određenog vremena. Mogu postati povučena, razdražljiva, ponovno početi mokriti u krevet, imati noćne strahove ili se ponašanjem vratiti na raniju razvojnu fazu.
Teškoće u odnosima s vršnjacima
Odnosi s vršnjacima važni su za razvoj samopouzdanja, osjećaja pripadnosti i socijalnih vještina. Povremeni sukobi normalan su dio odrastanja, ali učestalo odbacivanje, usamljenost ili nemogućnost održavanja prijateljstava mogu opterećivati dijete.
Posebnu pozornost treba posvetiti situacijama u kojima je dijete izloženo zadirkivanju, isključivanju, nasilju ili se izrazito boji reakcija druge djece.
Roditeljski osjećaj da nešto nije u redu
Roditelji najbolje poznaju uobičajeno ponašanje svog djeteta. Ponekad ne postoji jedan jasan znak, nego osjećaj da se dijete promijenilo, da nešto skriva ili da mu je svakodnevica postala preteška.
Taj osjećaj ne treba zanemariti. Razgovor sa stručnom osobom ne znači da će se odmah postaviti dijagnoza ili započeti dugotrajan tretman. Ponekad je savjetovanje s roditeljima dovoljno za bolje razumijevanje situacije i dogovor o sljedećim koracima.
Koliko dugo treba promatrati određenu promjenu?
Ne postoji točno određen broj dana koji vrijedi za svaku situaciju. Neke reakcije nakon stresnog događaja mogu biti privremene i postupno se smanjiti uz razumijevanje, sigurnost i podršku obitelji.
Razgovor s psihologom preporučljivo je razmotriti kada:
- teškoće traju nekoliko tjedana bez poboljšanja
- reakcije postaju sve intenzivnije
- problem se pojavljuje u više okruženja
- teškoća utječe na san, prehranu, školu ili odnose
- dijete zbog problema izbjegava svakodnevne aktivnosti
- roditelji više ne znaju kako pomoći.
Ako dijete govori da ne želi živjeti, spominje samoozljeđivanje, ugrožava sebe ili druge, pokazuje izrazito rizično ponašanje ili je doživjelo nasilje, potrebno je odmah zatražiti stručnu pomoć.
Kako razgovarati s djetetom o onome što primjećujete?
Razgovor je najbolje započeti u mirnom trenutku, bez požurivanja, kritiziranja ili ispitivanja. Umjesto zaključivanja što se djetetu događa, roditelj može opisati ono što je primijetio.
Primjerice:
- „Primjećujem da si posljednjih dana tiši nego inače.”
- „Čini mi se da ti je odlazak u školu u zadnje vrijeme težak.”
- „Vidim da si jako ljut. Želim razumjeti što ti se dogodilo.”
Djetetu je važno pokazati da su njegove emocije prihvaćene, čak i kada određeno ponašanje nije prihvatljivo. Nije potrebno odmah imati rješenje. Ponekad je najvažnije da dijete osjeti kako ga roditelj sluša, pokušava razumjeti i ostaje uz njega.
Kako izgleda prvi odlazak dječjem psihologu?
Prvi susret često je namijenjen roditeljima i održava se bez prisutnosti djeteta. Tijekom razgovora psiholog upoznaje razlog dolaska, razvoj djeteta, obiteljsku situaciju i okolnosti u kojima se teškoće pojavljuju.
Razgovor s roditeljima
Roditelji opisuju što primjećuju, kada su teškoće započele i kako utječu na svakodnevni život.
Upoznavanje djeteta
Pristup se prilagođava dobi djeteta, njegovu razvoju, potrebama i razlogu dolaska.
Dogovor o podršci
Roditelji dobivaju smjernice i dogovaraju se eventualni daljnji susreti ili dodatna procjena.
U radu s mlađom djecom često se koriste igra, crtanje, priče, slikovnice i drugi kreativni materijali. Dijete tako može izraziti iskustva i emocije koje još ne zna objasniti riječima.
Više o stručnom radu, iskustvu i pristupu možete pročitati na stranici Žana Pavlović – dječji psiholog u Splitu .
Kako pripremiti dijete na prvi susret?
Djetetu nije potrebno unaprijed objašnjavati svaki detalj susreta. Važnije je koristiti jednostavne, iskrene i dobi primjerene riječi.
Možete mu objasniti da ćete upoznati osobu koja razgovara s djecom i roditeljima te im pomaže kada ih nešto brine, rastužuje ili im je teško.
Izbjegavajte psihologa predstavljati kao kaznu ili osobu koja će procijeniti je li dijete „dobro”. Također nije korisno davati obećanja poput „samo ćete razgovarati” jer rad može uključivati igru, crtanje i druge aktivnosti.
Cilj psihološkog rada nije tražiti krivca, nego razumjeti što se djetetu događa i pronaći način na koji mu odrasli mogu pružiti odgovarajuću podršku.
Traženje pomoći znak je odgovornosti, a ne neuspjeha
Roditelji ponekad odgađaju odlazak psihologu jer se boje osude, dijagnoze ili zaključka da nisu dovoljno dobri roditelji. Međutim, savjetovanje nije prostor za osuđivanje.
Stručna podrška može pomoći roditeljima razumjeti uzroke određenog ponašanja, prilagoditi način komunikacije i jasnije prepoznati potrebe djeteta. Istodobno, dijete dobiva siguran prostor u kojem može učiti prepoznavati emocije, govoriti o iskustvima i razvijati nove načine suočavanja s teškoćama.
Ne mora postojati velik ili ozbiljan problem da bi razgovor s psihologom bio koristan. Ponekad je dovoljno nekoliko smjernica koje roditeljima vrate sigurnost i pomognu im da se u izazovnoj situaciji ponovno osjećaju kompetentno.
Brine vas ponašanje ili emocionalno stanje vašeg djeteta?
Razgovor sa stručnom osobom može vam pomoći jasnije razumjeti što se događa i procijeniti koji bi oblik podrške najbolje odgovarao vašem djetetu i obitelji.
Tekst je informativnog karaktera i ne može zamijeniti individualnu psihološku procjenu ili savjetovanje.