Kako djetetu pružiti podršku u trenucima koji su podjednako teški i za nas? Znamo li kako i na koji način mu pomoći?
Dječje razumijevanje smrti razvija se zajedno s njegovim kognitivnim razvojem. Ponekad dijete vjeruje da je smrt neka bolest od koje obolijevaju neki drugi i daleki ljudi. Nakon pete godine, djeca postupno shvaćaju nepovratnost, ali još ne shvaćaju da se to odnosi i na njih. Za sam tijek žalovanja vrlo su važni prvi sati i dani žalosnog događaja. Ne bi trebalo izdvajati i uklanjati dijete iz tih situacija, kao što se najčešće čini, jer ono promatranjem uči kako se ponašati i osjeća se sigurnije kao član obitelji.
Na sam događaj djeca mogu reagirati na razne načine, a najčešći su :
- Šok i nevjerica – djeca odbijaju prihvatiti nečiju smrt i tu bolnu činjenicu drže podalje od sebe, njihova reakcija je slaba, nema vidljivih jakih osjećaja, često i ne plaču pa to zbuni okolinu koja misli da je dijete neosjećajno, da nije voljelo osobu koja je umrla i sl.
- Očaj i protest – pojedina djeca odmah reagiraju očajem i protestom, neutješna su i dugo plaču, a reakcija je često pretjerana za tako malo dijete.
- Apatija – čini se kao da su se djeca ukočila, njihovi su osjećaji zaleđeni, ponašaju se kao da ne pripadaju situaciji i vrlo su mirni, bez ikakvih vidljivih emocija.
- Nastavljanje uobičajenih aktivnosti – djeca se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i inzistiraju na tome da nastave s uobičajenim i dobro poznatim aktivnostima, jer im to u tim trenucima pruža sigurnost.
Dijete često svoju tugu ne može i ne zna pokazati, pa počne “bolovati” od raznih smetnji. Uobičajene reakcije tugovanja su:
- Tjeskoba: vrlo je česta, uzdrman je osjećaj sigurnosti, javlja se strah da će se to ubrzo dogoditi i drugim bliskim osobama ili njemu, proživljava strahove pri odlasku na spavanje, ne želi biti samo u sobi, traži stalno upaljeno svjetlo ili otvorena vrata, često traži da spava u krevetu roditelja. Javlja se glavobolja, napetost u mišićima, problemi koncentracije i pamćenja, a u drastičnim slučajevima i fobično ponašanje.
- Poteškoće sa spavanjem (naročito ako se djeci tumači da je osoba koja je umrla “zaspala dugim snom” tj. kada se riječ “spavanje” poistovjeti s riječu “smrt”) javljaju se u obliku poteškoća kao i kod tjeskobe, ali i s čestim buđenjima noću zbog ružnih snova i noćnih mora. Može se razviti i strah, pa dijete odbija zaspati.
- Tuga i čežnja: često plače, izolira se od drugih, postaje zatvorenije. Čežnja se iskazuje potrebom razgovara o osobi koje nema, očekivanju da će je sresti, želi gledati fotografiju umrle osobe, sjedi na njezinoj stolici ili se počinje ponašati na način umrle osobe.
- Bijes i ispadi gnjeva: ljuti se na osobu koja je umrla, na Boga koji je to dopustio, na druge odrasle koji to nisu spriječili, razbija igračke i stvari, izrazito je neposlušno.
- Krivnja i samooptuživanje: dijete misli da je ono odgovorno za nečiju smrt tj. da je nešto što je ono učinilo ili mislilo uzrokovalo nečiju smrt.
- Tjelesne tegobe: glavobolja, bolni mišići, bolovi u želucu, dijete katkad može čak pokazivati i simptome koje je imala osoba prije smrti, mogu se pojaviti tikovi, mokrenje, mucanje, znojenje ruku i slične neurotske reakcije.
Kako pomoći djetetu?
Načini na koje dijete iskazuje svoju tugu brojni su i različiti. Činjenica smrti ne može se poreći i njezino skrivanje samo stvara dodatne teškoće i strahove. Zato je dobro pokušati, na djetetu primjeren način (ovisno o dobi), govoriti o tome zašto je netko umro (bez detalja), što se dalje događa s tijelom, opisati djetetu ceremoniju ukopa (dijete će lakše shvatiti ukop nego kremiranje), kako bi smanjili količinu nepoznatosti i neizvjesnosti u danima koji slijede, te kako bi bolje razumjelo ponašanje odraslih. Konkretni izražaji (obredi, slike, običaji…) olakšavaju naše ali i dječje tugovanje.
Djetetu treba dopustiti da govori o svojim osjećajima prema mrtvome (naročito ako je to roditelj). Ako djetetu želimo olakšati teret spoznaje o smrtnosti, tad je preporučljivo pustiti ga da samo govori o svojim strahovima, a ne prekinuti svaki razgovor o smrti i umrlome jer to nas uznemiruje i čini nesretnima. Djetetu treba dati priliku da vam se povjeri, ali ga ne treba ispitivati.
Djeci se nakon nečije smrti nameće pitanje “Može li se to dogoditi meni, mami, tati, bratu?…”i tada mu treba dati odgovor koji će u sebi sadržavati istinu ili će imati optimističan prizvuk “Da, ali ja očekujem da ćemo još dugo živjeti zajedno…” Takav je odgovor puno bolji od onih o neizvjesnoj sudbini, ili da se ne zna što nosi sutra, jer takve odgovore dijete razumije kao da će se dogoditi vrlo skoro.
Želite li sebi i djetetu olakšati sjećanja na mrtve, treba ga pomalo oslobađati tuge i ozbiljnosti.
Sjetite se lijepih trenutaka i doživljaja i ne mučite dijete patnjom. Dječja igra i radost, koja negira i “ubija” smrt i nama može pomoći.